Ždral

Currado Gianfigliazzi oduvijek je bio naš odličan sugrađanin, velikodušan i sjajan, i stalno je živio kao pravi vitez zabavljajući se sa psima i sokolovima, a da i ne govorimo sada o njegovim slavnim djelima. I pošto on jednoga dana sa sokolom blizu Peretole ubi ždrala , primjetivši da je tust i mlad posla ga svom vrsnom kuharu koji se zvaše Chichibo i bieše iz Mletaka, i tako mu ga posla poručivši da ga za večeru ispeče i da ga dobro spremi. Chichibo, koji je bio čudan svat i tako izgledao, operuša ždrala, uredi ga i metnu na oganj da ga pomnjivo ispeče. Kad je ptica bila gotovo već pečena i počela silno mirisati, dogodi se da neka žena iz susjedstva, koja se zvala Brunetta i u koju Chichibo bješe do ušiju zaljubljen, uđe u kuhinju i osjetivši miris ždrala i ugledavši ga, mazno zamoli Chichibija da joj dade jedan batak. Chichibo joj pjevuckajući odgovori i reče: »Neću.« Na to se gospa Brunetta rasrdi i reče: »Vjere mi Božje, ako mi ga ne daš, nikad od mene nećeš dobiti ono što želiš«, i ukratko oni se posvadiše; na koncu Chichibo, da umiri svoju gospu, otrže jedan ždralov batak i dade joj ga. Kad poslije pred Currada i neke njegove goste iznesoše ždrala bez batka, Currado u čudu dozva Chichibija i upita što se dogodilo s drugim ždralovim batkom. Njemu lažljivi Mlečanin hitro odgovori: »Gospodaru moj, ždralovi imaju samo jedan batak i jednu nogu.« Srdit Currado tada reče: »Kako, dovraga, imaju samo jedan batak i samo jednu nogu? Zar nikada nisam vidio ždrala od ovoga?« Chichibo nastavi: »Tako je, gosparu, kako vam ja kažem; i kad god budete htjeli, pokazat ću vam to na živima.« Currado se iz obzira prema gostima koje imaše za trpezom ne htjede s njim prepirati nego reče: »Kad kažeš da ćeš mi to pokazati na živima, što nikada nisam vidio ni čuo da postoji, baš hoću to sutra ujutro vidjeti, i bit će mi drago, ali kunem ti se Kristovim tijelom, ako bude drugačije, tako ću te udesiti da ćeš se, na svoju žalost, sve dok budeš živ, sjećati moga imena.« Završivši dakle te večeri s razgovorom, idućega jutra, čim svanu dan, Currado, kojeg u snu ne bijaše prošla srdžba, sav još bijesan ustade i naredi da mu privedu konje; i zapovjedivši Chichibiju da zajaše neko kljuse, povede ga prema rijeci, na obali koje su se oduvijek znali zorom viđati ždralovi, veleći: »Odmah ćemo vidjeti tko je sinoć lagao, ti ili ja.« Chichibo je, vidjevši da Currada još drži srdžba i da mu valja dokazati svoju laž, ne znajući kako da to učini, jahao za Curradom na smrt prestrašen i da je mogao najradije bi pobjegao, ali kako nije mogao, osvrtao se čas naprijed, čas natrag, čas na stranu, i što god je vidio, sve mu se činilo da su ždralovi i da stoje na dvije noge. No kad se već rijeci primaknuše, opazi on prije nego itko drugi na njezinoj obali dvanaestak ždralova, a svi stoje na jednoj nozi, kao što to obično čine kad spavaju; stoga ih on smjesta pokaza Curradu i reče: »Sada dobro možete vidjeti, gosparu, da sam vam sinoć istinu rekao da ždralovi imaju samo jedan batak i samo jednu nogu, ako pogledate one što tamo stoje.« Currado ih pogleda i reče: »Počekaj samo, pokazat ću ti da imaju dvije«, i približivši im se malo, viknu »Ho, ho!« a ždralovi na taj povik spustiše drugu nogu i svi nakon nekoliko koraka pobjegoše; tada se Currado okrenu Chichibiju i reče: »Što sada kažeš, lupežu? Ne čini li ti se da imaju dvije?« Chichibo gotovo premro, ni sam ne znajući odakle mu to dođe, odgovori: »Da, gosparu, ali vi onom sinoćnjem niste viknuli »ho, ho!« jer da ste tako viknuli, on bi ispružio i drugi batak i drugu nogu, kao što su ovi učinili.«